AFUS ALI

Ovo je odlična pozna bela stona sorta, koja se u velikoj meri gaji u Maloj Aziji (Smirna), u Bugarskoj pa i u Francuskoj. Poznata po mnogim sinonimima kao: Pergolone (Abruzzo), Inzolia Imperiale (Sicilia), Menavacca (Puglia, Calabria, Campania), Dattier de Beyrouth (Francuska), Afouz Aly ili Bolgar (Bugarska), Aleppo (Rumunija), Rasaki (Egejska ostrva). Poreklom je s Orijenta, možda iz Sirije. U Evropu je došla vrlo davno. Proširena je u skoro svim vinogradarskim zemljama u Sredozemlju. U Srbiji su je najverovatnije doneli Turci jer su oni izuzetno cenili stono grožđe.
Ima odličnu otpornost protivu truleži i oidijumu a veoma joj je čvrsta bobica, te odlično podnosi transport.
Sazreva u II epohi ali se čvrsto drži veoma dugo. Zahteva dugačku rezidbu i špalirsko gajenje, jer ima vrlo dugačke grozdove, koji bi se inače valjali po zemlji. Veoma preporučljiva sorta za toplije krajeve.
Čokot je jak. Vrhovi zelenih lastara potpuno glatki i zelene boje. Loza debela, glatka, članci srednje dužine, boje otvoreno-smeđe. List veliki, trodelan, sa dubokim urezima; drškin urez otvoren kao slovo
V; liska malo zgužvana, kožasta, glatka i sjajna sa obe strane, bez ikakvih malja, nervi zeleni sa obe strane; zupci široki i tupi; drška debela i dugačka. Grozd vrlo veliki, težak čak do 2kg, dugačak, razgranat, rastresit, kupastog oblika; peteljka dugačka, zeljasta, pri osnovi malo zdrvenjena; peteljčice bobice dugačke i tanke. Bobica vrlo krupna, čvrsta, rskava, nejednake dužine na ustom grozdu, ima oblik urme. Pokožica debela, glatka, u početku zelene boje a u zrenju dobije ćilibarnožutu boju; peteljke ima vrlo malo; pupak je primetan i često puta ekscentričan. U bobici ima 2-3 semenke, sok je bezbojan. Prosečna težine bobice 7-10 gr., sadržaj šećera 15-16%, ukupnih kiseline 5%°, pH 3,32, efektivna rodnost iznosi oko 1,10, na 1ha može da rodi i 25t, a sa sistemom navodnjavanja i više.
p.s. ovu temu posvećujem mom deka Radetu koji afus-ali gaji skoro 50 godina