Idu me asocijacije na stihove u zadnje vrijeme.
„Gdje raste sjeme zla što se sprema?
U tvome srcu kad pustiš ga da drijema.
U jednom trenu svima biće jasno,
al’ tad će možda biti malo kasno.“
Nije iskonsko zlo ono koje jedino vodi u neuspjeh i propast. Oduvjek je vjerni saučesnik bilo površno znanje ili neznanje koje otvara prostor manipulaciji.
Pa da iznova rezimiramo i zamućenje destilata. Postoje dvije vrste zamućenja. Ono koje se dešava pod uticajem diletantizma i ono prirodno koje se u mnogim situacijama ne može izbjeći.
Samo još diletanti svode destilat na pitku jačinu tvrdom vodom, ne poštuju postupak miješanja i prave neke slične krupne pogreške tako da je ta priča, izvan okvira onih koji ništa ne žele i nisu u stanju spoznati, apsolutno suvišna.
Za one druge u pitanju su hidrofobne interakcije i promjene rastvorljivosti srednje i dugolančanih estera, njihovih kiselina, pa i nekih drugih jedinjenja koja se sa njima grupišu. Dakle, na te nakupine zamućenja se mogu „lijepiti“ i druge aromatske materije u zavisnosti od koncentracije etanola pa tako i viši alkoholi ali oni nikada ne mogu biti uzrok zamućenja. Jednostavan dokaz je vidljiv hemijskom analizom prije i nakon filtracije u kojem destilat više nema zamućenja. Tada u pravilu ima nešto malo veću koncentraciju viših alkohola.